Kad tijelo govori, a um šuti

Postoji nešto što rijetko priznamo naglas: izvana možemo izgledati savršeno funkcionalno, obavljati svoje obaveze, raditi, brinuti o drugima, planirati, organizirati i svakodnevno ostavljati dojam osobe koja sve drži pod kontrolom, dok se iznutra istovremeno možemo osjećati kao da se malo po malo gasimo.

Moderni život naučio nas je misliti brže nego što osjećamo i raditi više nego što se uspijevamo obnoviti. Navikli smo ignorirati umor, odgađati odmor, prelaziti preko napetosti u tijelu i govoriti sebi da ćemo se pozabaviti sobom kada završe obaveze. Paradoks je u tome što se upravo tada, kada se um konačno umori, počinjemo pitati što nam se događa, iako je tijelo često puno prije toga počelo slati vrlo jasne signale.

Jer mentalno zdravlje nije samo pitanje toga kako se osjećamo.

Ono je rezultat stalne komunikacije između psihičkih procesa, živčanog sustava, hormona, imunološkog sustava i svega onoga što svakodnevno radimo, mislimo, osjećamo i doživljavamo. Upravo je to jedna od temeljnih ideja PNEI pristupa – psihoneuroendokrinoimunologije – prema kojoj u našem organizmu ništa ne djeluje potpuno izolirano.

Stres nije samo ono što se događa u glavi. Misao nije odvojena od tijela, hormoni nisu odvojeni od raspoloženja, a način na koji spavamo, jedemo, dišemo, krećemo se i oporavljamo ima svoje mjesto u istoj priči.

Sve je povezano.

I kada jedna karika tog sustava dugo ostaje pod opterećenjem, prije ili kasnije počinju se mijenjati i ostali dijelovi.

Tijelo često reagira prije nego što mi shvatimo što se događa

Um ima potrebu svemu pronaći objašnjenje, ali tijelo često reagira puno prije nego što uspijemo jasno imenovati ono što osjećamo.

Napetost u čeljusti, pritisak u prsima, težina u trbuhu, plitko disanje, nemiran san, ubrzano lupanje srca, nemir, glavobolja, umor ili poteškoće s koncentracijom mogu biti dio načina na koji naš organizam odgovara na dugotrajno opterećenje. Ponekad tek nakon svega toga uspijemo izgovoriti jednostavnu rečenicu: “Zapravo sam već neko vrijeme pod velikim stresom.”

Tijelo, međutim, nije čekalo da mi to shvatimo.

Živčani sustav ne funkcionira tako da prvo traži našu racionalnu dozvolu pa tek onda reagira. On neprestano procjenjuje okolinu i prilagođava naše fiziološko stanje onome što doživljavamo. Kada je opterećenje dugotrajno, tijelo može ostati u stanju povećane pripravnosti čak i onda kada svjesno mislimo da smo se “navikli” na stres.

Zato mentalno zdravlje ne možemo promatrati isključivo kao kognitivni proces. Ono ima vrlo konkretnu biološku komponentu i upravo zbog toga put prema boljem osjećaju ne mora uvijek početi razgovorom u glavi. Ponekad može početi vrlo jednostavno – kroz dah, pokret, san, dodir, usporavanje ili ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti u vlastitom tijelu.

Zašto je regulacija važnija od stalne motivacije

Možemo imati najbolje namjere, najljepše ciljeve i vrlo precizno osmišljen plan promjene, ali ako je naš živčani sustav dugotrajno preopterećen, nije uvijek dovoljno samo “više se potruditi”.

Dapače, upravo se tu često stvaraju novi slojevi pritiska. Govorimo sebi da moramo biti produktivniji, pozitivniji, organiziraniji, smireniji i otporniji, dok istovremeno zanemarujemo činjenicu da je organizam već neko vrijeme na granici svojih kapaciteta.

Regulacija zato postaje važna polazna točka.

To ne znači da ćemo uvijek biti mirni niti da možemo svjesnim disanjem ukloniti svaki izvor stresa iz života. Regulacija znači naučiti prepoznati vlastito stanje i razviti načine kojima možemo pomoći živčanom sustavu da se nakon opterećenja ponovno vrati prema stanju veće ravnoteže.

Nježni pokret, svjesno disanje, kratke pauze tijekom dana, boravak u prirodi, kontakt s tijelom, ritmičko kretanje i različite somatske tehnike mogu biti jednostavni načini kojima tijelu šaljemo informaciju da ne mora cijelo vrijeme biti u stanju pripravnosti.

To nisu samo wellbeing rituali koje radimo zato što lijepo zvuče ili dobro izgledaju na društvenim mrežama. Iza njih stoji vrlo konkretna fiziologija regulacije stresa.

Hormoni kao nevidljivi dirigenti našeg unutarnjeg stanja

Kada nam se raspoloženje promijeni, vrlo često prvo počnemo tražiti problem u sebi. Pitamo se zašto smo odjednom razdražljivi, zašto nam nedostaje energije, zašto nam je koncentracija lošija ili zašto nas stvari koje smo prije lako podnosili sada toliko opterećuju.

Ponekad odgovor nije samo u onome što se događa u našim mislima.

Hormoni, metabolizam, kvaliteta sna, stres, cirkadijski ritam i životne faze poput menstrualnog ciklusa, perimenopauze i menopauze mogu značajno utjecati na način na koji doživljavamo sebe i svijet oko sebe. Hormonalne promjene ne objašnjavaju svaku promjenu raspoloženja, ali ih je nemoguće potpuno izostaviti iz šire slike ženskog zdravlja.

Posebno je važno o tome govoriti u kontekstu perimenopauze, razdoblja u kojem se hormonalna slika može značajno mijenjati, dok se istovremeno od žene često očekuje da nastavi funkcionirati potpuno jednako kao prije.

Tada se mogu pojaviti promjene sna, raspoloženja, energije, koncentracije i tolerancije na stres, a ono što izvana izgleda kao “preosjetljivost” ili nedostatak volje ponekad je puno složenija interakcija hormonalnih, neuroloških, psiholoških i životnih čimbenika.

Kada razumijemo što se događa u tijelu, mijenja se i način na koji gledamo na sebe. Znanje ne rješava svaki problem, ali može ukloniti jedan vrlo težak teret – osjećaj da je s nama nešto pogrešno.

Zašto nam ponekad više treba razumijevanje nego pozitivno razmišljanje

Godinama smo slušali da trebamo misliti pozitivno, biti zahvalni, gledati stvari s vedrije strane i ne dopuštati negativnim mislima da nas preuzmu. Iako pozitivan pogled na život može biti koristan, problem nastaje kada pozitivno razmišljanje postane još jedan zadatak koji moramo savršeno odraditi.

Ako nam je teško, ne moramo se zbog toga odmah uvjeravati da je sve u redu.

Ponekad je puno korisnije zastati i iskreno primijetiti što se događa: Jesam li umorn/a? Jesam li preopterećen/a? Što mi tijelo pokušava reći? Kada sam se posljednji put osjećao/la stvarno odmorno? Što mi trenutno treba?

Takva introspekcija nije pretjerano analiziranje sebe. Ona može biti način ponovnog uspostavljanja kontakta sa sobom.

Kada naučimo prepoznati vlastito stanje bez automatskog osuđivanja, stvaramo prostor za drugačiji odgovor. Umjesto da reagiramo iz navike, možemo početi birati ono što nam je u tom trenutku potrebno.

A upravo je sposobnost prepoznavanja i prilagodbe jedan od važnih elemenata psihološke i fiziološke otpornosti.

Kretanje kao način komunikacije s tijelom

Kada govorimo o mentalnom zdravlju, kretanje često promatramo kroz prizmu treninga – koliko puta tjedno vježbamo, koliko smo jaki, koliko smo kilometara prešli ili koliko kalorija smo potrošili.

No tijelu nije uvijek potreban još jedan trening.

Ponekad mu je potreban pokret koji ga vraća u kontakt sa samim sobom.

Lagano istezanje, hodanje, mobilnost, ritmični pokreti, svjesno disanje uz pokret ili nekoliko minuta promjene položaja tijekom radnog dana mogu biti važni upravo zato što prekidaju dugotrajno sjedenje, vraćaju pažnju prema tijelu i daju živčanom sustavu nove senzorne informacije.

Kretanje nije čarobni lijek za anksioznost ili druge poteškoće mentalnog zdravlja i nikako ne zamjenjuje stručnu pomoć kada je ona potrebna. Ali tijelo i mozak nisu dva odvojena svijeta, pa je sasvim logično da ono što radimo tijelom može utjecati i na način na koji se osjećamo i funkcioniramo.

Pokret je jedan od načina na koji ponovno učimo slušati tijelo.

Mentalno zdravlje nije stanje u kojem smo stalno dobro

Možda je jedna od najvećih zabluda o mentalnom zdravlju upravo ideja da ono znači biti dobro većinu vremena.

Ne znači.

Život nije ravna linija, a mentalna stabilnost ne znači da nikada nećemo biti tužni, zabrinuti, ljuti, umorni ili preplavljeni. Zdravo funkcioniranje više nalikuje sposobnosti da se možemo kretati kroz različita emocionalna stanja, prepoznati kada nam je teško, potražiti podršku i s vremenom ponovno pronaći svoju ravnotežu.

Wellbeing se u toj priči ne pojavljuje kao još jedan zadatak koji moramo dodati na popis.

On je više poput ritma koji gradimo kroz svakodnevne izbore: kako spavamo, kako se hranimo, kako se krećemo, koliko imamo prostora za odmor, kako postavljamo granice, s kim provodimo vrijeme i koliko smo uopće spremni čuti ono što nam tijelo govori.

Usporiti, osjetiti, razumjeti – i tek onda djelovati

Mentalno zdravlje nije izolirano od ostatka našeg biološkog i emocionalnog svijeta. Ono nastaje u složenoj suradnji psihe, živčanog sustava, hormona, imunološkog sustava i svakodnevnog života koji živimo.

Zato ponekad nije dovoljno pitati se: “Što mi se događa u glavi?”

Možda je jednako važno pitati: “Što mi se događa u tijelu?”

Kako dišem? Kako spavam? Jesam li stalno napet/a? Kada sam se posljednji put osjećala sigurno, mirno i stvarno prisutno? Jesam li naučio/la prepoznati svoje granice ili čekam da me tijelo zaustavi?

Kada počnemo slušati tijelo, ne znači da će problemi nestati. Kada naučimo disati, stres neće čarobno nestati iz našeg života. A kada razumijemo svoje unutarnje ritmove, nećemo odjednom postati imuni na sve što nam život donese.

Ali možemo postati bolje opremljeni za ono što dolazi.

Možemo ranije prepoznati kada nam je potrebna pauza, kada trebamo pomoć, kada je vrijeme za promjenu i kada više nije potrebno od sebe tražiti još malo.

Mentalno zdravlje ne vraćamo uvijek velikim potezima.

Ponekad ga vraćamo malim povratcima sebi – jednim svjesnim udahom, jednim trenutkom tišine, jednim pokretom, jednom iskrenom granicom ili odlukom da ovaj put poslušamo ono što nam tijelo već neko vrijeme pokušava reći.

Ako želite i ako tražite pomoć kod upravljanja stresom i prevencijom burnouta, slobodno nam se javite za radionice